autorska prava u islamu

Vrijednosti na koje niko ne smije nasrnuti

Strogo se razgranicava legalan nacin privredivanja od nezakonitog i nepoštenog, vodeci racuna o opcem i zajednickom interesu. Zabranjeni su svi oblici sticanja zarade pomocu kojih se ostvaruje licna korist a na štetu drugog. Onaj koji preštampa knjigu bez dozvole autora i stvarnog vlasnika autorskih prava, ostvaruje dobit na štetu drugoga, što je strogo zabranjeno

Na ovu temu u našim islamskim glasilima nije do sada pisano. Razlog nepisanja vjerovatno leži u cinjenici što je ovo pitanje savremenog karaktera, pitanje koje nije razmatrano u klasicnim islamskim djelima. Nauka se širila kao farz-kifaje, a djela koja su zapisivana štampana su i distribuirana na racun budžeta islamske zajednice. Njihova djela se nisu racunala njihovom svojinom i imetkom. Placu za širenje znanja su dobijali iz državne kase ili su radili druge poslove, ug-lavnom trgovacke, i od toga se izdržavali. Njihova djela niko nije imao pravo prisvojiti, pa ni sam halifa. Njihova autorska i moralna prava su bila zašticena samim šerijatom i propisima o pravima na slobodu govora, posjedovanja imetka itd.

Danas, kad nemamo islamsku državu koja svojim vje-rozakonom štiti moralna i materijalna prava gradana, muslimani su sami dužni zaštititi svoja prava te ih pokušati ostvariti u sekularnoj državi u kojoj žive. Inace, kad se radi o muslimanima, njima ne bi trebao neki poseban zakon koji bi regulirao autorska prava, jer je taj zakon usaden u njima. Oni imaju unutrašnju samokontrolu i svijest o prisustvu Allaha, dž. š., Koji sve prati i zna. Oni imaju unutrašnji samootpor kad su u pitanju tuda prava i imovina. Poslanik, s. a. v. s., rekao je: "Muslimanu kod drugog muslimana je zabranjeno cetvero: život, imetak, cast i vjera".

Ovo su ujedno i šerijatom zašticene vrijednosti na koje niko ne smije nasrnuti. Me-dutim, i pored toga se dogada da pojedini muslimani sebi dopuste da posegnu za tudim pravom i imovinom. Neki (cak i mnogi) su pali na ispitu kušnje i dozvolili da ih šejtan zavede. Preštampavaju tude knjige i prodaju ih bez dozvole autora. Ili presnimavaju kasete ilahija i kasida cije autore nisu konsultirali, a kamoli da se od njih traži dozvola za materijalnu nadoknadu. To je u Bosni, ne samo iz neznanja, vrlo cesta i rasprostranjena pojava.

Neki i ne štampaju, vec cak kopiraju tuda djela i služe se raznim oblicima povrede autorskih prava. Zato cemo krenuti redom i pokušati pojasniti status ovih djela u islamu.

Autorsko djelo

Pod autorskim djelom podrazumijeva se proizvod ljudskog duha, odnosno intelekta iz odredenih oblasti stvaralaštva. Takva djela mogu biti iz oblasti nauke, književnosti, umjetnosti, kao i drugih oblasti umnog i intelektualnog stvaralaštva. U autorska djela spada samostalna tvorevina, odnosno izvorno djelo. Izvedena djela koja podrazumijevaju nova djela, koja imaju svoju osnovu u nekom drugom, ranije nastalom autorskom djelu, imaju status kao i izvorno djelo. Autorski pravni status imaju i prijevodi ukoliko se prethodno dobila saglasnost od autora djela. Prema tome, autorsko djelo je samostalno intelektualno ostvarenje jednog covjeka po kojem se on izdvojio od ostalih i koji je taj proizvod u vidu knjige, clanka, prijevoda, misli, ideje… ponudio trgovini. Autor svoje djelo može prodati kome on hoce. Onaj ko ga kupi, raspolaže sa njim kao i vlasnik.

Autorsko pravo

Kad covjek napiše ili priredi knjigu, ima prava na štampu i izdavanje knjige i zaradu od prodaje knjige. To se zove autorskim pravom. On knjigu može prodati drugom koji automatski postaje vlasnik prava štampe, izdavaštva i zarade.

Ovo pravo nikad nije imalo status imovine i robe kao danas. U savremenom ekonomskom žargonu, i ovo pravo se smatra svojinom i na njega se primjenjuju sva pravila i propisi kao i na ostalu privatnu svojinu, odnosno imetak. Ono se prodaje i kupuje, iznajmljuje, poklanja i nasljeduje isto kao i druge nekretnine. Pitanje koje se namece jest - smatra li se ovo pravo u islamskom pravu imetkom koji se prodaje ili kupuje ili razmjenjuje?

Naravno, klasicni islamski pravnici nisu raspravljali o ovom pravu, vec su rasprav-ljali o drugim pravima, onima koja su postojala u njihovo vrijeme. Pravnici su razmatrali opcenita pravila koja se odnose na sva prava. Ovo spada u obicajna prava koja je šerijat potvrdio. Pošto u suštini ovog prava ne postoji nešto što se suprotstavlja šerijatu, ono je legalno pravo kao i sva druga prava, a njegove zakonske norme regulira obicaj, odnosno pravo zastupljeno u odredenoj državi. Uobicajeno je da se autorska prava smatraju imovinom kojom se trguje i cime se ostvaruje dobit. U šerijatu nema smetnje da se tako tretiraju. Ono danas ima status imetka kao i sva trgovacka roba.

Mogu li se prodati autorska prava?

Kljucno pitanje je imaju li autorska prava svoje uporište u šerijatu? Odgovor šerijata je da je onaj ko prvi smisli nešto i to pretoci u ideju, a zatim prenese na papir ili, pak, pretvori u nešto materijalno, najpreci da se okoristi tim proizvodom i njegovim izvodenjem na tržište.

Ebu-Davud prenosi od Esmer ibn-Madrasa, da je rekao: "Došao sam Poslaniku, s. a. v. s., da mu dam prisegu. Rekao mi je tada: 'Ko preduhitri ostale muslimane u necemu, njemu pripada ono u cemu ih je preduhitrio'".Hadis je opcenite naravi i odnosi se i na prava i na imovinu.

Analizirajuci suštinu autorskih djela, islamski pravnici su došli do zakljucka da se ona ne mogu u potpunosti prodati. Ono što se prodaje jest pravo na štampu i objavu djela. Onaj ko je napisao knjigu ne može prodati svoje ime i prezime ili svoje autorstvo, ali može prodati pravo na štampu. I nakon ustupanja prava na štampu njegovo autorsko ime ostaje i dalje na knjizi. Kupac koji otkupi autorska prava, otkupio je pravo na štampu, citanje, prodaju, iznajmljivanje, darova-nje i slicno.

Uvjet je, naravno, da onaj ko otkupi pravo ne smije oštetiti autora ili proizvodaca. Nema sumnje da onaj ko je utrošio mnogo vremena, odricao se mnogih stvari, trpio i tjelesne i psihicke teškoce, da je on najpreci u zaradi od svog djela.

Je li zašticeno autorsko pravo utaje znanja?

Neko ce reci da priznanje prava jednoj osobi prouzrokuje skrivanje i utaju znanja koju je Allah strogo zabranio u 153. ajetu sure Bekare. Medutim, skrivanje znanja biva onda kad autor sprijeci ljude da se okoriste citanjem i poducavanjem te preno-šenjem na druge. Onaj ko zadržava pravo na štampu i zaradu ne sprjecava druge da citaju, uce, poducavaju i pre-nose. On ne sprjecava ni prodaju ni trgovinu tim djelom. On sprjecava i ne dozvoljava da drugi štampa knjige bez njegove dozvole, kako bi stekao neku zaradu. On, na neki nacin, sprjecava kradu i to da se drugi kite njegovim perjem i sticu zaradu na nedozvoljen nacin. Ovo, naravno, nije utaja znanja. Islam ne dozvoljava svojim sljedbenicima sticanje zarade na nelegalan nacin. U tom pogledu se strogo razgranicava legalan nacin privredivanja od nezakonitog i nepoštenog, vodeci racuna o opcem i zajednickom interesu. Za-branjeni su svi oblici sticanja zarade pomocu kojih pojedinac ostvaruje licnu korist a na štetu drugog. U našem slucaju, covjek koji pre-štampa knjigu bez dozvole autora i stvarnog vlasnika autorskih prava, ostvaruje dobit na štetu drugoga, što je strogo zabranjeno.

Poslanik, s. a. v. s., rekao je: "Zabranjeno je nanositi štetu i uzvracati štetu drugom štetom".

Medutim, potpuno je legalno sticanje zarade na osnovu uzajamne koristi, pristanka zainteresiranih strana i pravicnosti. Ovaj stav ima podlogu u kur'anskom ajetu: "O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen nacin imanja ne prisvajajte, ali dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak i jedni druge ne ubijajte" (En-Nisa, 29.).

Navedeni ajet postavlja dva uvjeta za valjanost trgovine:

1. da se trgovina odvija uz pristanak obiju strana,

2. da se dobit jedne strane ne zasniva na šteti druge strane.

Zato, radi njihove izricite nelegalnosti, krada, obmana, podvala, falsifikat, kao i drugi nedozvoljeni nacini sticanja zarade, ne ispunjavaju po-stavljene uvjete. Ovi uvjeti se ne mogu anulirati ni obostranim pristankom. Zabranjeno je prodavati tudu imovinu. Po-slanik, s. a. v. s., rekao je: "Nemoj prodavati ono što nije tvoje" (Ebu-Davud). Musliman koji prodaje knjigu ili kasetu koja nije njegovo vlasništvo ili djelo, krši ovu Poslanikovu zabranu.